SPORTS FISIOTERAPIST

Stručnost,suradnja i cjelokupno zauzeće za rad u klubu

 

Stručno poznavanje metodologije športskog treninga, anatomije lokomotornog sustava, ozljeđivanja i zbrinjavanja ozljeda, osnovnih načela fizioterapije u športskoj medicini, sindroma prenaprezanja, osnovnih načela o ishrani športaša s jedne i športske opreme, terena i minimuma taktike i športskog natjecanja sa druge strane, bile bi temelj za nesmetan rad. Osim nabrojenih stručnih znanja, u športskoj medicini potrebno je više od toga: a to znači unijeti i sve svoje ostale sposobnosti odnosno “cijelog sebe” za dobrobit i uspjeh kluba u cijelini. Snalažljivost, inteligencija i pronincljivost samo su neke “dodatne” osobine koje mogu donijeti prevagu za uspješan rad, a što je često udružen s nepredvidivim teškoćama i komplikacijama, ali i s nedostatkom vremena i opreme. Nažalost koji puta nedostaje i potrebnog razumijevanja.

            Fizioterapeut ju u klubu, specifična osoba i morao bih djelovati:

1.      kao samostalna stručna i osoba od povjerenja,

2.      ekipno zajedno s klupskim liječnikom (kao izvršitelj i suradnik),

3.      u kompleksnoj suradnji sa cijelim stručnim stožerom (trener, pomoćni treneri, trenerom za tjelesnu pripremu, nutricionistom i tehnikom),

4.      i ostalim strukturama u klubu.

Njegov odnos s navedenim osobama ako katkad i ne odvrće ključ uspjeha ili neuspjeha ekipe, sigurno može dati “ton ili tonalitet” športašima u njihovom osjećaju zajedništva i želje za uspjehom.

On ne može poticati njihove katkad skrivene potencijale, razbijati eventualne strahove, sumnje i dvojbe te poticati osobno nad kolektivnim. Fizioterapeut je istovremeno osoba od neograničenog povjerenja za svih u klubu, a s druge strane on je i najbolje obaviještena osoba u klubu. Svakodnevni kontakti sa športašima i stručnim stožerom, kao i sa ostalim članovima kluba dovode ga u tu poziciju. zato je njegova riječ koji puta moto, ”lajt motiv” ekipe, a s druge strane najbliže i najsigurnije mjesto za iskaljivanje gnjeva, napetosti ili nervoze nekog iz ekipe ili stručnog stožera. Raznovrsnost njegovih odnosa sa svima u ekipi, su svojevrsna iskaznica njegova mjesta i položaja u klubu. Njegov iskren i principjelno zdrav ljudski-human odnos sa svima s kojima radi, njegovo zauzeće cijelim bićem pomoći igračima u bilo kojoj njihovoj nevolji, njegov ljudski pogled na život, športske i ostale svakodnevne pojave kao i njegova istančanost u prepoznavanju ljudsko-igračkih karaktera i osobina, mogu od njega stvoriti bilo “nezamjenjivog” ili nepodobnog. Upravo to iskustvo je ono što se od njega osobito traži poglavito ako mijenja klub, a potražnja raste s porastom ranga natjecanja. A to se iskustvo, znati će samo oni koji su to barem jednom probali, koji puta puta odista teško i mukotrpno stječe. Sudjelovanje fizioterapeuta, najčešće, kao “prve” osobe u pomoći nakon ozljeđivanja, daje mu često tako potrebnu ljudsku i psihološku, ali također stručnu prednost. Istu mora znati kapitalizirati i samostalnim stručno utemeljenim terapeutskim uspjesima otvarati si sve veće polje svoje samostalnosti u radu, a time i stjecanje neprocijenjivog iskustva.

            Sve to je značajno za uspostavu njegovog odnosa sa športašima i ostalim članovima stručnog stožera, a naročito sa trenerom. Upravo njegove, prije svega, stručne i ljudske kvalitete, moraju u igračima stvoriti temeljni oslonac u vjeru mogućnosti rješavanja njihovih zdravstvenih teškoća (ali ne samo zdravstvenih!) od strane fizioterapeuta, ali također i mnoge poteškoće na relaciji “trener-igrač”. Koji puta gotovo majčinski odnos između športaša i fizioterapeuta rezultirat će da športaš ostvari rezultat za koji sam nije bio svjestan da će ga ostvariti. Smatram da samo iskren, istinit i realan odnos prema određenoj tegobi može rezultirati športaševom sposobnošću za igru, pri čemu trener mora biti upoznat o tegobi onoliko detaljno koliko je sam zainteresiran, a fizioterapeut od trenera za igrača doznati sve što je bitno za igru u dotičnoj utakmici ili dijelu natjecateljske sezone.

Realna i iskusna procjena, bez obzira kome u tom trenutku bila nepovoljna, uvijek je bolja i učinkovitija od nerealne kojom “podilazi” treneru prije utakmice. No kada je dolazilo do športaševe nemogućnosti ispunjavanja zadanih športskih zadataka na terenu, svjedokom sam da smo time odjednom svi postali gubitnici.

 

 

Suradnja fizioterapeuta i klupskog liječnika

 

To je ključna poluga djelovanja zdravstvene službe u klubu. Fizioterapeut je, za razliku od klupskog liječnika, svakodnevno nazočan treninzima i ukoliko je sposoban sam zbrinjavati večinu svakodnevnih potreba i manjih ozljeda športaša, ostvaruje realan dobitak dragocijenog vremena, što izravno utječe na rast športskih rezultata. Dobar plan ovlasti fizioterapeuta i njegovo obavještavanje klupskog liječnika o događajima i poduzetim mjerama mogu njegov rad učiniti toliko učinkovitim, a u očima športaša i trenera toliko sposobnim, da mu takav rad predstavlja iznimno zadovoljstvo. Jasno da može biti i sasvim obrnuto, ako se radi bez plana i povjerenja liječnika. Ako klupski liječnik po svaku cijenu želi stavljati fizioterapeuta u drugi plan ili pak ako razina iskustva i znanja među njima nema stručnih sastavnica, bolje je suradnju prekinuti jer to može biti od ogromne štete za čitav klub. Dogovori o praćenju ekipe, od visinskih priprema pa preko ligaških, kup ili drugih natjecanja do prijateljskih i utakmica za podizanje tjelesne pripreme športaša, zajednički stavovi o ishrani športaša, primjeni napitaka, energenata i lijekova, bandažiranju, o izvršavanju rehabilitacijskog ili drugog liječenja u pojedinog športaša kao drugi zadaci, moraju biti stručno utemeljeni, povjerljivi i protkani gotovo bezgraničnim međusobnim povjerenjem. Uvijek je važnije da se više pazi na dobru suradnju nego na visoke diplome. U dogovoru s trenerom, oni čine dio temelja u stvaranju ekipe. Unatoč,koji puta gotovo neograničene samostalnosti fizioterapeuta u radu s športašima, njegov savjestan rad uključivat će klupskog liječnika uvijek kada je i najmanje, nesiguran u pojedinu dijagnozu ili terapiju, ili kada su u pitanju neki drugi razlozi često i nemedicinski. Niti fizioterapeut niti liječnik ne smiju nikada, unatoč svim nastojanjima pružanja najbolje pomoći športašima, zaboraviti da su “na usluzi” športskom kolektivu u postizanju športskih rezultata.

            Suradnja fizioterapeuta i klupskog liječnika najviše se mora očitovati kod zbrinjavanja ozljeđenog športaša. Oni moraju uraditi plan kako što prije osposobiti športaša za ponovni trening i za ponovno takmičenje nakon ozljeđivanja. Jednako tako moraju donijeti odluku kada početi sa treningom i kako provoditi trening a da se ozljeda ne obnovi.

            Klupski liječnik i fizioterapeut moraju biti potpuno samostalni i u potpunoj suradnji sa trenerom, savijesni u donošenju odluke o sposobnosti ozljeđenog igrača, jer vidno mjesto zauzima činjenica da nedovoljno upoznati klupski čelnici od medicinskog tima (klupski liječnik-fizioterapeut) zahtijevaju i to vrlo često da pređu preko svojih medicinskih načela i da odobre nastup ozljeđenom odnosno bolesnom športašu. To sve pod motivacijom “interesa kluba”, ne vodeći pri tome računa do kakvih posljedica za zdravlje športaša može da dođe, ne radeći se samo o športašu već i o šteti koja se nanosi samom klubu. U slučaju ne pridržavanja savjeta klupskog liječnika i fizioterapeuta odgovornost za učešće u takmičenju i treningu snosi isključivo športaš i trener. S druge strane, niti športaši ni ostali članovi stručnog stožera, nikada ne bi smjeli smetnuti s uma činjenicu, ma kakvi rezultati u pitanju bili, da su športaši ipak najprije obični ljudi sa svojim manama i vrlinama i da će takvi ostati i nakon bavljenja športom.

            Naš zajednički rad morao bi biti usmjeren na očuvanju i unapređenju zdravstvenog integriteta kako športaša-pojedinca, tako i cijelog kluba, jer tim postupcima pozitivno se djeluje na zdravlje igrača. U prvom redu, tu se radi o problemima održavanja osobne higijene kako u svakodnevnom životu, tako posebno za vrijeme treninga i takmičenja, ali isto tako u urednom vođenju vanklupskog života, bez posizanja za sredstvima ovisnosti (alkohol, duhan, droga). Naš zadatak je da u svakodnevnim kontaktima sa športašima trebamo skretati osobitu pozornost na:

q       osobnoj higijeni,

q       higijeni športske opreme,rekvizita,terena i objekta,

q       mentalnoj higijeni,

q       i higijeni ishrane.

            Prema tome, već iz ovih osnovnih spoznaja higijenske problematike, proizilazi da je naš preventivni rad veoma širok i da kroz higijensku problematiku moramo očekivati ne samo izjednačenost zdravstvenog integriteta kluba, već i unaprjeđenje vrhunskog športskog rezultata.

Suradnja fizioterapeuta i trenera

 

Ova suradnja mora biti takva da treneru omogući najbolju moguću odluku o statusu pojedinog športaša u određenoj situaciji. Gledajući današnju situaciju u našem športu, rekao bih da ta suradnja u najvećem dijelu ni približno nije ostvarena niti je postigla određenu razinu. Jedan od bitnih uzroka takvog stanja je, s jedne strane, još nedovoljno shvaćanje većine trenera o veličini i raznovrsnosti posla koju mu, u radu sa športašem može, i treba da pruži fizioterapeut. Dobar trener ima i više nemedicinskih informacija od fizioterapeuta i oni se moraju u donošenju odluke nadopunjavati. Trener će procjenom zdravstvenog stanja i ostalih čimbenika, odlučiti o “sudbini” športaša. Ukoliko se radi o pretežno zdravstvenom problemu, liječnik i fizioterapeut bi svojim objašnjenjima i planom postupka trebali trenera uvjeriti u prihvaćanju njihovog prijedloga, a što će svaki mudar i iskusan trener i učiniti.

            No u slučajevima kada je narav igračkih “tegoba” ne samo medicinske naravi (npr.”alibi ozljeda”) onda će njegovo iskustvo i dodatno prikupljanje informacija biti od presudnog značaja. Fizioterapeut bi u takvim “spornim” situacijama trebao biti desna ruka treneru u prenošenju svih, pa i najmanjih, informacija iz svlačione i u donošenju najbolje odluke što bi prvenstveno vodilo računa o najbržem povratku igrača športskim aktivnostima. Iako se trenera koji puta u klubu tretira kao “gazdu”, nesporno je da je njegova odluka uvijek zadnja, a na fizioterapeutu je i klupskom liječniku u pravo vrijeme i na pravi način, utjecati na nju onoliko snažno i opsežno koliko je to proporcionalno njegovoj medicinskoj težini i mogućim komplikacijama.

            Daljnja, suradnja između fizioterapeuta i trenera očituje se zajedničkim zahtjevima od športaša kako na treningu i utakmici, tako i van toga da šport od njih zahtijeva velika psihofizička naprezanja, upornost i koncentraciju, kratko rečeno način (režim) života.

            Trener ne može da uđe u probleme svakog športaša, a športaš je u većini slučajeva i nepovjerljiv prema njemu, pa bi fizioterapeut trebao biti taj koji svojim stavovima i radom može uspjeti približiti športaša treneru, što vrlo dobro može da utječe na svakog pojedinog športaša u otklanjanju onih grešaka koje se izrazito (ne)ističu na terenu.

            Fizioterapeut i trener trebaju zajednički učestvovati u sastavljanju dugoročnih planova priprema kao što su odlasci na visinske pripreme (tzv.bazične pripreme), o intezitetu treninga u pojedinim djelovima takmičenja, o ishrani i napitcima, te o načinu života i u pronalaženju najboljih rješenja u vezi sa tim problemima.

            Kao što se vidi iz ovog izlaganja za sam kraj osobitu bih pozornost usmjerio suradnji fizioterapeuta i trenera i van samog terena, jer smatram da su dužnosti i jednog i drugog, na treningu, odnosno za vrijeme športskog takmičenja (utakmice) jasne. Rezultati koji proizilaze iz te suradnje, zavise od uigranosti te ekipe, jer naše djelovanje mora biti zajedničko i da bar pred igračima budemo istomišljenici.

Odnos fizioterapeut - športaš

 

Od svih spomenutih ovaj odnos je svakako i najvažniji za ekipu u cijelini. Jednom je jedan trener kazao: ”športaša treba voljeti, ma kakav on bio, jer u njemu treba gledati prije svega čovjeka”. Polazeći od toga, ako športaši igraju dobro i sposobni su izvršavati pred njih postavljene zadatke onda nema nikakvih problema u ekipi i odnosi su bez tenzija. Međutim tu treba odmah navesti da igrači treniraju 4-5 sati dnevno, plus takmičenje, zatim razne tjelesne pripreme, pojedince k tome još čekaju nastupi za razne nacionalne selekcije što dovodi igrača do tjelesne i fizičke zamorenosti, i iz toga obično proizilaze razni problemi, bili oni osobne naravi ili nezadovoljstvom svojim učešćem u športskom kolektivu. To dovodi u pitanje kako će se sve to odraziti na njegovom zdravstvenom stanju i koliki će biti njegov vijek trajanja kao športaša, i koliko će se to odraziti na njegov daljnji život. Zasigurno je fizioterapeut taj koji je “prvi” upoznat sa svim poteškoćama i problemima športaša neovisno o tome da li su oni zdravstvene ili osobne naravi. Upravo u tim odnosima uloga fizioterapeuta kao poluge u rješavanju ovih problema na relaciji igrač-trener-liječnik, upravo je nezaobilazna i specifično akcentirana. To zato jer su športaši skloni koji puta informacije koristiti na račun isključivog svog osobnog probitka, zanemarujući pritom športski rezultat kao “finalni uradak” svih onih koji u klubu o njima brinu. Ako fizioterapeut ne priđe i prihvati izazov koji pred njega postavi nezadovoljan športaš, bilo ozljeđen ili problemom neke druge naravi, može doći do sukoba kojeg mu neće oprostiti ni igrač, ni trener ,ni rukovodstvo kluba a koji može imati negativne posljedice za cijelu ekipu. Osobito se to očituje kod tzv.”alibi ozljeda”, ako fizioterapeut to ne prepozna, tada igrači započinju negirati fizioterapeuta i klupskog liječnika i pomoć traže kod kiropraktičara, somatopeda pa čak i nadri liječnika, o kojima osobno nemam loše mišljenje, ali tim postupkom je razbijeno jedinstvo i povjerenje naspram fizioterapeutu i klupskom liječniku. Športaš ostvari svoj naum, naravno biva izliječen, ali osnovni problem i dalje ostaje neriješen. Zato fizioterapeut mora pristupiti i pokušati pomoći športašu ako je problem osobne naravi, a za koji nema sluha ni trener, ni uprava kluba. Pedagoške spoznaje moraju istaknute u prvom planu jer dobar odgoj i viša športska kultura moraju biti prvi uvjet za tu suradnju i uzajamno razumjevanje.

            Da bi se postigao dobar rezultat i korist od športa uopće, fizioterapeut mora uvjeriti igrača da je samo uredan osobni život taj koji ga može dovesti do konačnog blagostanja, jer tjelesna nepripremljenost za treninge i takmičenje, dovodi športaša brže u stanje umora i zasićenosti, što omogućava nastajanje nesklada pokreta, smanjuje koncentraciju, te samim tim omogućava nastajanje ozljeda. Prema, tome, ozljeda je za športaša ne samo fizički već i psihički udar. Stoga fizioterapeut mora djelovati uvjerljivo i brzo i samo takvim nastupom fizioterapeut će steći ogromno povjerenje od športaša, što ima najveći učinak u ostvarivanju daljnjih rezultata kluba.

Od kolike je to važnosti, mislim da ne treba posebno naglašavati, jer je jasno da pravilnim postupkom u tom pravcu može učiniti nevjerovatno mnogo. Odbacivanje te činjenice, koju čini onaj fizioterapeut koji ne poznaje psihu športaša, može dovesti do teških posljedica, u smislu poremećaja ne samo športskog već i normalnog života športaša. Nasuprot tome, koristeći ljubav prema športu i entuzijazam sa kojim pravi športaši gledaju na šport, dobar ih fizioterapeut čini najodgovornijim pacijentima, tako da uspjeva da izlječe čak i ono što je na prvi pogled izgledalo nemoguće. Svjedok sam mnogih primjera športaša koji su bili teže ozlijeđeni i bili prežaljeni za takmičenje, a da su se nakon kraćeg vremena opet pojavili na športski teren i postizali izvanredne rezultate. Ta upornost i volja športaša ka izlječenju, te stručnost i preganost u zbrinjavanju ozljeda sa strane fizioterapeuta jak su adut koji treba gajiti kod ozljeđenog športaša i uzdizati sve do potpunog ozdravljenja.

            Kakav će konačni učinak športaša biti, ovisi u velikom dijelu o radu i usklađenosti fizioterapeuta i klupskog liječnika unutar ekipe, a nesporno je da kvaliteta njihovih intervencija u pojedinim situacijama može biti odlučujuća za pobjedu ekipe.

Uloga fizioterapeuta u time-outu

 

U svojem predavanju «Uloga fizioterapeuta u košarkaškom klubu» nabrajajući zadatke fizioterapeuta, kazao sam sljedeće: da fizioterapeut između ostalog treba poznavati teren i minimum športskog natjecanja. Jedan od tih minimuma je i «Time-Out» ili minuta odmora, kao dio košarkaške igre za vrijme kojeg fizioterapeut može uspješno izvršiti zadaće radi kojih je dijelom košarkaške momčadi. To znači na vrijme i svrsishodno riješiti onaj dio zbrinjavanja igrača koji obuhvaća, pripremu za oparavak i nastavak igre.

            Što je po tumačenju i definiciji «Košarkaških pravila» - Time-out?

            Time-out je prekid igre koje je tražio trener ili pomoćni trener.

            Svaki time-out traje jednu (1) minutu.

            Svakoj ekipi mogu su dodjeliti dva (2) time-outa bilo kada tijekom prvog poluvremna, tri (3) bilo kada tijekom drugog poluvremena i jedan (1) bilo kada tijekom svakog produžetka.

            Postupak je da samo trener ili pomoćni trener imaju pravo tražiti time-out uspostavljajući vizuelni kontakt sa zapisničarom ili odlazi do zapisničkog stola i jasno traži time-out, načinivši uobičajeni znak rukama.

            Ovo su u tumačenju košarkaških pravila najosnovnija znanja time-outa. Međutim postoji još mnogo situacija i tumačenja po košarkaškim pravilima značaj time-outa za vrijeme same igre i što on u pojedinim djelovima može značiti za ekipe i kada u kojim situacija se dodjeljuje time-out.

            Kada zbrojimo mogućnost korištenja time-outa za vrijeme košarkaškog susreta izvidno je da svaka ekipa ima pravo na pet (5) time-outa, što je i deset minuta dodatnog odmora i vremena ekipe za oporavak. Za to vrijeme fizioterapeut ima dovoljno vremena da se pripremi i da reagira u trenu time-outa. Na koji način:

            Za vrijeme time-outa fizioterapeut sprema napitke koje igrači koriste, ti napitci mogu biti pripravljeni za cijelu ekipu ili kao izotonični napici, ili čista voda, u nekim situacijama se zna desiti da pojedini igrači isključivo koriste svoj napitak za vrijeme time-outa i tada je bitno da fizioterapeut označi bočice onih igrača koji koriste svoje napitke ili da ostali igrače ne dolaze u dodir sa bočicom igrača koji je bolestan (virulentan) ili da je prethodno prebolio neku takvu bolest (npr.mononukleozu).

            Tijekom time-outa fizioterpeut mora pripremiti ručnike kojim se igrači brišu.

            Medicinska torba fizioterapeuta tijekom time-outa uvijek mora biti otvorena tako da sve potrepštine kojim se fizioteraput koristi budu na dohvat ruke.

            Za vrijeme time-outa fizioterpeut može ojačati bandažu koja je popustila tijekom igranja, to znači da mu tape uvijek mora biti pri ruci, jer se unutar te minute odmora takva radnja može izvršiti

            Za vrijme time-outa fizioterapeut može sanirati i lakšu ozljedu, npr.ogrebotinu koja krvari, neke trenutno nastale hematome, utrljavajući razne heparinske kreme ili gelove ili neke druge kreme koje koristi u takvim situacijama.

            Tijekom time-outa fizioterapeut može izvršiti i neka utrljavanja u smislu masaže za brži oporavak što se i nebrojeno puta čini.

            Tijekom time-outa glavnu riječ vodi trener koji daje taktičke upute igračima za nastavak igre. Jednako tako medicinsko osoblje tu mislim i na klupskog liječnika, trebaju ohrabrivati igrače za daljnji tijek susreta, a isto tako promptno odgovoriti treneru dali može računati na eventualno ozljeđenog igrača. U svakom pogledu biti od pomoći stručnom stožeru, i kod ne medicinskih aktivnosti, kao što je smirivanje tenzija u momčadi, stvarnju pozitivnog i pobjedničkog ozračja, bodriti momčad u slučaju lošeg rezultata pri tome paziti da se bodri općim krilaticama koje neće poremetiti trenersku strategiju.

            Možda ovaj nabrojeni obim posla za vrijeme time-outa se čini da je nemoguć, međutim svjedok sam da smo i teže stvari za vrijeme minute odmora uspješno zbrinuli i vratili igrača spremnog za daljnju igru. Tu je neprocjenjivo iskustvo i vještina reagiranja svakog fizioterapeuta i njegova spremnost da učestvuje sa svojim znanjem u košarkaškom meču a time i pridonese konačnom uspjehu ekipe.

            Na kraju moram spomenuti i tzv.»sudački time-out». On u košarkaškim pravilima nije označen kao takav, ali u slučaju teže ozljede igrača, suci imaju pravo zatražiti time-out i on se u nekim situacijama zloupotrebljava od strane igrače. Često puta se i struka, mislim na trenere pa onda i zdravstveno osoblje ljuti, kada prilikom ozljedu suci odmah ne zaustavljaju igru. Košarkaška pravila to strogo definiraju i navode:

            Ako je lopta živa kada se ozljeda dogodi, suci neće zazviždati dok momčad koja posjeduje loptu ne izvede bacanja na koš iz igre, izgubi posjed lopte, zadržava loptu ili lopta postane mrtva. Ipak, kada je potrebno zaštiti ozlijeđenog igrača, suci mogu odmah zaustaviti igru.

            Poradi ovog tumačenja pravila kojeg se u načelu ne drže akteri susreta više puta dolazi do raznih incidenata koji onda generiraju druge kazne, a iz jednostavnog razloga što se ne poznaje minimum športskog natjecanja.

            Za kraj moram naglasiti da sirena sa zapisničkog stola označava početak i kraj time-outa, također i suci, zviždukom i posebnim znakom ruku, označavaju početak i kraj time-outa.

Etički aspekti uloge fizioterapeuta u košarkaškom klubu

 

Suradnja između fizioterapeuta, klupskog liječnika i na kraju samih športaša, ponekad je ključ za otvaranje športskih uspjeha.

            Suvremeni način športskog treniranja dostigao je takvu razinu da od svakog športaša traži maksimalne napore, samoodricanje, dobro psihičko i zdravstveno stanje. S druge strane dovesti športaša u maksimalnu formu, održavati je, a ne narušiti njegovo zdravlje osnovni je zadatak, navedenog tima. Teško bi bilo striktno odvojiti rad i dužnosti navedenog tima. Taj rad je toliko isprepleten, da ne treba tražiti veću važnost u djelovanju bilo od kojega u navedenom timu, već dobra i zajednička suradnja može dati i dobre rezultate.

            Nesumnjivo je da su polja suradnje navedenog tima i brojna i važna, ali je sigurno da je ta suradnja osobito osjetljiva i značajna u radu sa mlađim dobnim skupinama športaša, od selekcija škola košarke, mlađih kadeta, kadeta i juniora. U toku tih uzrasta sve odlike organizma i morfološke i psiho-fiziološke, u punom su razvoju, te će i utjecaj fizičkin napora, odnosno treninga i takmičenja, u tim uzrastima biti izraženiji. Na mlade športaše odraziti će se pozitivno samo pravilno pedagoški postavljen rad, a on mora počivati na morfološkim i psihofunkcionalnim osobnostima tih, mladih športaša

            U dijagnostici športskih ozljeda kod športaša fizioterapeut je u načelu najvažniji i odlučujući čimbenik, jer se on nalazi na licu mjesta prilikom ozljeđivanja, on je većinom prisutan ili danas svakodnevno na treningu i na svakom natjecanju svoje momčadi, i mora znati donosti pravovaljane promptne odluke. On je u prednosti pred ostalima zato što može analizirati čitav pokret, radnju koju je športaš izveo prilikom ozljeđivanja. Zbrinjavanje ozljeđenog športaša nakon ozljede u mnogočemu će zavisiti o načinu liječenja, kada dolazi do izražaja klupskiliječnik.

            Sva etička pitanja otvaraju se kod tzv.»alibi ozljeda», i u tim situacijam navedeni tim mora biti od presudnog značja. Fiziotrapeut je taj koji prvi dobiva informacije od športaša i može ih prenjeti, kako klupskom liječniku, tako i treneru ekipe. U svojo praksi imao am primjera gdje su mi športaši prilazili sa nekom lošom viješću: obiteljski problemi, nesretna ljubav, problemi sa školom. Nikada u takvim situacijama nisam zaobilazio trenera, niti klupskog liječnika, nego štoviše, pravovaljanim odlukama dolazili smo do konačnog rješenja. Bilo je i slučajeva da su neki igrači procjenili da im se ne ispalti ući u pripremne programe jer su se osjećali kao višak, pa u većini slučaja insceniraju «ozljedu», kako bi opravdali svoj izostanak. Međutim bilo je i slučajeva da je igrač bio ozljeđen a pod svaku cijenu je htio odraditi taj dio športskog programa.

            Za kraj moram naglasiti da se granice u športskoj medicini, treba pomicati radi samog športa. Medicina športa mora biti u funkciji športa. Šport je fenomen današnjeg društva i mnogima je postao osnovnim zanimanjem. To je područje u koje se mnogo ulaže i u kojem se dosta zarađuje. Činjenica je da način treniranja i takmičenja dovodi do mnogobrojnih ozljeda i oštećenja koja sputavaju športaša u njegovim aktivnosti, a to u svakom klubu nameće potrebu za njihovim što bržim oporavkom.

            Prema tome, neizostavni dio svakog športskog kluba, odnosno njegova stručnog tima, jest FIZIOTERAPEUT.